SVE BiH Podcast – Epizoda 2
Tišina iza buke – Razgovor o mentalnom zdravlju
Kada sam čula naziv ”Tišina iza buke” ja sam odmah pomislila na ovu javnu, medijsku buku i te razuvarene, trojne, nacionalističko-vitimološke diskurse i te rane ”ratove mirnim sredstvima” koji traju zadnje dvije decenije, kao i te stalne pokušaje retraumatizacija, izdvajanja, odvajanja, referiranja na razne patnje koje su ljudi doživjeli, kao i načine na koje bi trebali da se ”zaštite” od drugih, mehanizme odbrane, i tako dalje. Međutim, šta je ispod svega toga – to je ona prava individualna patnja, koja nikada nije dobila pravo mjesto u javnom diskursu, da se čuje, obradi i na pravi način k njoj pristupi, pa da ne bude dočekana nekom drugom vrstom napada, koji isto tako dolazi iz neke tzv. tobožnje ”odbrane”.
Sa spisateljicom i psihologinjom Eminom Žunom, razgovarali smo o mentalnom zdravlju i povezanim razlozima odlaska ljudi iz BiH, kao i kako trenutna politička i socijalna situacija utiču na kolektivne uspomene i PTSD.
Emina Žuna je bosanskohercegovačka spisateljica i psihologinja. Autorica je brojnih kritičkih osvrta, eseja i analitičkih tekstova kojima promišlja bosanskohercegovačku stvarnost. U prošlosti je bila aktivna u medijskoj sferi, redovno sarađujući s Media Centrom Sarajevo, te portalima Analiziraj, Al Jazeera Balkans, Nomad i drugima.
Posljednjih nekoliko godina povukla se iz medija i trenutno piše samo kolumnu za Prometej.ba, u kojoj obrađuje različite teme iz psihološke perspektive. Diplomirala je psihologiju, komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a magistrirala na međunarodnom programu European Literary Cultures (Strasbourg/Bologna/Thessaloniki). Završila je i edukaciju iz kognitivno-bihevioralne terapije.Objavila je dva romana i dobitnica je priznanja za književno stvaralaštvo. Radi kao psihoterapeutkinja u privatnom savjetovalištu.
Da li vlada kolektivna letargija? Da li ljudi ne prave promjene zbog osjećaja beznađa, ili je to sistematski problem?
Šta znači kolektivna letargija? Vi imate takvo stanje gdje imate ”tišinu iza buke”, jednu individualnu patnju gdje ljudi nemaju prostor i vrijeme da rade na svojim psihičkim ranama i traumama. I njima je potrebno da zadrže tu neku iole normalnu funkcionalnost. Imate ljude koji se brinu za svoju egzistenciju, da othrane djecu, da idu dalje. I to sve ostalo predstavlja višak na kojeg se teško natjerati. A i naš sistem je takav da je pravo teško, pogotovo nekom neformalnom akcijom, protestom, dovesti do neke promjene… To je jedno ”naučeno beznađe”, jer mi pokušavamo – različiti su postupci ali ne dovode ni do čega i onda odustanemo. Možemo, isto tako, razviti i neku depresivnu epizodu, u nekom ekstremnom slučaju, a i to je evolucijski da bismo preživjeli.
Sa mladim generacijama – tu je problem odrastanja u trojnom sistemu, koji ima svoje verzije, revizije i istine. I njima je pravo teško da skontaju šta se dešava. Prvo im je sve upostavljeno kao ”mi protiv njih”, ”mi smo mi, a oni su drugi” – pa protiv čega će se oni buniti i ko će se buniti? Mi imamo tri predsjednika, tri centra, Banja Luku, Sarajevu i Mostar. Pa je pitanje – hoću li se ja prvo buniti ovdje protiv naših ili ću se prvo buniti protiv njihovih pa ću se buniti protiv naših? Tako da nam cijeli politički sistem otežava mogućnost kolektivne pobune.
A i što se često zaboravlja jeste da mnogi ljudi u BiH ne žele da se bune, zato što im upravo i dogovara ovakav sistem. Jer populacija je u BiH veoma heterogena, stranački zaposleni i njima ovaj sistem odgovara, jer u današnjoj BiH ti ljudi i ostaju i predstavljaju sve veći i veći problem.
